Maroević, Tonko

Tonko Maroević rođen je 22. 10. 1941. u Splitu, gdje je polazio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Komparativnu književnost i povijest umjetnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine, a doktorirao je 1974. s tezom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“. Od 1964. do 1970. bio je asistent na katedri za povijest umjetnosti srednjeg vijeka, a od 1970. do umirovljenja (2011. godine, u statusu znanstvenog savjetnika) radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Boravio je na specijalizaciji u Rimu 1963. godine; od 1980. do 1983. bio je zaposlen kao lektor hrvatskoga i srpskoga jezika na Sveučilištu u Milanu, a potom honorarno nekoliko semestara na Sveučilištu u Trstu u istoj funkciji. Izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1990. godine (u razredu za likovne umjetnosti), a od 2002. redovni je član HAZU (u razredu za književnost). Dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 2011. godine. Dobitnik niza nagrada za pjesništvo, kritiku i talijanistiku u Hrvatskoj i inozemstvu.

Kao pjesnik startao je početkom šezdesetih godina s generacijom „Razloga“, stihovima i pjesničkom prozom fenomenološke orijentacije i autorefleksivne vokacije, da bi u osamdesetima sudjelovao u postmodernoj obnovi vezanoga stiha i u preispitivanju tradicionalnih oblika. Kao kritičar sustavno je pratio noviju liriku, priredio i studijama popratio niz izbora modernih klasika i nekoliko antologija. Prevodio je pretežno s talijanskoga jezika (Dante, Petrarca, Cavalcanti, Papini, Sciascia, Sanguineti, Mascioni itd.) ali i s francuskoga (Queneau, Jarry, Desnos), španjolskoga (Lorca, Borges, Neruda) i posebno katalonskoga (antologija modernoga pjesništva, Foix, Espriu, Maragall). Iz slovenskoga pjesništva načinio je nekoliko izbora i oblikovno zahtjevnih prepjeva (Zlobec, Novak, Kravos, Komelj, Čučnik, Kovič, Šalamun). Kao likovni kritičar napisao je stotine prikaza i priredio veliki broj studija, monografija, panoramskih izložbi i problemskih uvida, baveći se najviše hrvatskim slikarima i kiparima, ali doličnu pažnju posvećujući i istaknutim slovenskim umjetnicima (Mušič, Bernik, Jemec, Bernard, Novinc, Gvardjančič, Suhy, Muhovič, Plančič, Smerdu, Maraž, Krašovec).

Knjige pjesama: Primjeri (1965), Slijepo oko (1969), U koži i iz kože (1981), Baffonerije (1984), Motiv Genoveve (1986), Trag roga, ne bez vraga (1987), Sonetna struka (1989), Četveroručno (1992), Black & Light (1995), Posvetoljubivo (1994), Drvlje i kamenje (2009).

Knjige kritika i studija: Polje mogućeg (1969), Dike ter hvaljenja (1986), Zrcalo adrijansko (1989), Klik (1998), Borgesov čitatelj (2005), Napisane slike (2006), Slikanje i slikama predgovaranje (2006), Družba da mi je (2008), Skladište mješte sklada (2010).

Osim navedenoga, objavio je dvadesetak likovnih monografija posvećenih suvremenim likovnim umjetnicima (od Bakića do Šuteja).

(januar 2012)